Snijeg. NajLjepši dio zime. Sve je bijeLo, nježno, netaknuto. Da, tako bi trebaLo biti, aLi nije. Mi kao da žeLimo uništiti snijeg. Pretvaramo ga u ono nešto smeđe, što mu uopće ne sLiči. ŽeLim pravi snijeg, onaj ugođaj snijega.
Šetam šumom. Kroz granje i drvećekoje jedva podnosi težinu snijega. Ali ju podnosi. I prvi put to veLiko, siLno drveće izgLeda nježno i smireno. Kroz šumu proLazi mnogo isprepLetenih puteva, no sada su svi jedno.
NaiLazim na Livadu i ono što sam oduvijek žeLjeLa: prostranstvo netaknutog snijega. Trčim, smijem se. Osjećam se sLobodno. Padam, aLi to me ne zaustavLja. Osjetih onu radost, onu topLinu oko srca.
Ne žeLim otići. ŽeLim ostati ovdje, zauvijek, sa prirodom, sLobodom i radošću.